Srca su krhka. Zato čovjek treba biti oprezan.

Tako neprimjetna i sitna, što i jesam. Još sam uvijek isto naivno biće koje vjeruje u promjenu ljudi, koje vjeruje kako bolji dani dolaze novim početkom, ne misleći pritom da je taj novi početak samo nastavak starog i kako se ništa posebnog neće promijenit.
Na kraju se svo iščekivanje te sreće (koja ne dolazi niotkud) pretvori u rutinu. Ili se jednostavno ne dogodi. I onda si sretan. Ili nisi.
Nedostaje mi moj stari On. Moj kompliciran, zagonetan, zgodan kavalir koji se ponašao kao lik iz renesansne prošlosti. Ovaj novi novomilenijski On mi je potpuni stranac.
I nisam ga mrzila. Nikada. Samo sam glumila da ga mrzim, ali zapravo sam ga voljela. Okej, osim u onom razdoblju kad sam ga zaista istinski mrzila. Ali čak sam ga i tada voljela, samo to nisam htjela priznati.

Rekla sam mu da je sve ok sa mnom, jer želim da bude sretan. Ali u biti, samo želim da mi budemo sretni - kao on i ja. I onda kad nije bio sretan, osjećala sam se užasno, zbog njega - njegovo je srce sada slomljeno. I sjela sam u tišini i slušala odjeke svega što smo bili. i tako sam molila za strpljenje i naklonost, molila sam za snagu da ga pustim da bude sretan. Ali ponajviše, molila sam za snagu da ne učinim njegov život gorim zbog onoga što ja hoću. I to je najžilaviji i najgori trenutak, pustiti, znate? To je dio naklonosti koji je zbilja sranje.